Falklandski otoci ili Islas Malvinas
Jučer smo bili na Falklandima. Ako to nije zadnja rupa na ovom svijetu, onda je sigurno predzadnja. Volio bih da mogu napisati koju lijepu riječ o tom komadu kamena obraslom travom koji viri iz mora usred Atlanskog oceana, ali ne mogu. Kada dolazite, zavučete se u neki zaljev i pristanete uz sjebani dok iza kojeg su trule zgrade. Naselje Port Stanley je nekih pola sata pješke ili pet minuta vožnje. odlučio sam se prošetati. Upotrijebiti riječ vukojebina je uvreda za ona mjesta koja ste do sada tako nazivali. Šugava ravnica koju brije vjetar ne dajući mogućnost nijednom stablu da izraste presječena je cestom. S lijeve strane nema ničega, osim oznake da je tamo negdje aerodrom. S desne strane je par storina metara zemlje koja se spaja s morem. Počinju kućice. Kad ih gledate s broda, izgleda kao da promatrate Pehlin. Nabacane zbrda-zdola, malene drvenjače s raznoraznim smećem u dvorištu neodoljivo podsjećaju na slavno riječko naselje. Humora radi, bez ikakvih rasističkih primisli, mogu reći i da su ljudi u ovom naselju jednake boje kao oni na Pehlinu… To me malo začudilo. Ovo je britanski teritorij, a većina ljudi ne izgledaju kao britanci već mi više sliče na Maore. Može biti da britanska vlada daje kakvu lovu i olakšice ekipi koja se odseli ovamo pa kojekakvi očajni useljenici iz raznih dijelova Comoweltha prihvaćaju i dolaze ovamo misleći ostati par godina, a na kraju ostanu cijeli život. Iz blizine kućice izgledaju slatko i umiljato. I bile bi da nisu smještene na Falklandima. Argentinci ih zovu Islas Malvinas. 1982 godine bio je i slavni Falklandski rat. Pojedinosti ne znam, ali ako pročačkate internetom, naći ćete sve, od slike Margaret Tatcher u izazovnoj pozi do polovnih kapa britanskih vojnika umrljanih krvlju koju su dali za domovinu.
Kako ulazite u naselje, čini vam se da je sve mrtvo. Možda i zbog toga jer je prvo što vidite groblje zvano Snake Hill. Kuće iznad njega su totalno prazne, no pošto je dan, možda su ljudi na poslu. Tek par stotina metara dalje dolazite do tzv. centra. Većina ljudi vozi raznorazne SUV-je što je razumljivo s obzirom na klimu i zemljopis otoka. Ono što nam možda nije razumljivo je to zašto voze po krivoj strani pa ako naletite ovdje pazite kako hodate, ako idete lijevom stranom ceste, očekivat ćete da vozilo dolazi prema vama, ali vam je zapravo s leđa. Uz more je katedrala Anglikanske crkve, ne znam više čega, malo dalje je katolička crkva od dasaka i na kraju spomenik palim borcima i muzej. Pošto nisam onaj tip putopisca koji vam opisuje kulturne spomenike, crkve, vladine ustanove ili prirodne ljepote, vratio sam se prema centru i ušao u prvu birtiju. Tavernu. Poslužuju i klopu i zapravo je prilično dobro uređena. Solidan razglas, mjesto za DJ-a, mala pozornica, konobari koji izgledaju kao prijestupnici i MP3 jukebox sa pedesetak pjesama. Mjesto je ugodno, imaju dosta vrsta piva i za klopu famozni fish and chips, hamburger i sendviče. Za mjesto na korak do kraja svijeta, čovjek bi pomislio da su cijene normalnije, ali nisu ništa niže od centra Londona. Fish and chips i pivce - 18 baksa (američkih dolara). Moneta je inače britanska funta, ali primaju i eure i dolare na svakom koraku. A tih koraka i nema previše. Nekoliko suvenirnica i birtija, pošta, market i to je praktički sve. Još me više unesrećilo što žesticu toče na dozer. U Južnoj Americi je lijepi narodni običaj da, kada se naruči votka ili sličan eliksir, konobar toči koliko misli da je pristojno, a to obično nije manje od pola čaše. Ovdje sam dobio bijednih 0.3 ili 0.2 što je vjerovatnije s obzirom da mogu odokativno dobro ocijeniti, a znam da postoje dozeri i od 0.2. Sada znam za koje dijelove svijeta.
Lijepo vrijeme je uobičajeno na ovom područu - vječna kiša i oblaci, katkada ih zamijeni snijeg i led i tu i tamo kakava oluja. Vjetar stalno puše. Zapravo je toliko lijepo da nema ni pingvina. Mislim da to govori sasvim dosta o prirodnim ljepotama i ugodnoj klimi Falklandskih otoka u Argentini zvanih otoci Malvinas. I nekako vam nije jasno zašto se netko klao zbog ovoga. No, usprkos svemu, ovdje obitava cirka deset tusuća duša i valjda žive od nečega. Vjerovatno egzistira neka ribolovna industrija mada nisam vidio nijedan ribarski brod.
E, da, ima i ovaca. Naše putnike su poveli u obilazak neke farme. Ne znam da li je jedina, ali znam da imaju ovce. Ako vam je do gledanja ovaca, možete se provozati do Grobnika koji je u ovo doba godine vjerovatno isto hladan i vjetrovit kao ovo. Ali računajte da je ovdje sada ljeto, a na Grobniku će za deset dana zagrijati proljetno sunce, ovce će radosnije beketati, a umjesto konobara koji izgledaju kao kombinacija seksualnih prijestupnika i nasilnih navijača koji preživljavaju baveći se razbojništvom, nasmiješit će vam se grobnička djevojčica dubokog dekoltea koja će vas sa smješkom pitati ča ćete popit. Ma jebali ih Falklandi.
Evo par slikica da vidite o čemu se radi… Jedino što je vrijedilo vidjet je ono dupe. Do čitanja…
veljača 28th, 2009 at 19:02
jebote, zbilja koja vukojebina. kako im je tek po zimi ako je ovako tmurno po ljeti.